Nevjerovatna alpinist- ička avantura Rajka i Dejana Popovića, oca i sina, slobodnih penjača Alpinističkog kluba sa Cetinja, koja je u masivu Prokletija trajala četiri dana, zaista može da posluži kao naravoučenije onima koji namjeravaju u sličan pohod.
Prema riječima starijeg Popovića, bilo je tu raznih dešavanja, poput spavanja u sniježnom skloništu, spješan prvenstveni alpi­nistički uspon sjevernom stranom Karanfila, pad kroz sniježnu strehu zbog dezorijentacije, noć provedena u ledenom masivu bez vreće za spavanje i adekvatnog skloništa, nestašica vode…
-Otisnuo sam se sa sinom u alpinističku avanturu Prokletijama. Da bi avantura bila zahtjevnija nijesmo ponijeli šator, već smo spavali u skloništu od snijega. Sedmog februara oko, 11 časova, stižemo na oko pet kilometara prije središta doline Grebaje. Zbog visine snijega dalje idemo pješice sa svom potrebnom opremom težine do 20 kg po osobi. Snijega ima preko metar. Tonemo 20 do 30 cm, a plan nam je da se ispenjemo do 1.600 mnv pored vrha Maje Hekurit i na bezbjednoj poziciji izdubimo rupu u snijegu i uradimo sklonište – nešto poput vučije jame – navodi Rajko Popović. Pješačenjem strmim kosama zatiču gromade snijega od lavina prethodnih dana, te se drže kraja kuloara kroz koji se sručila lavina. Tim je dijelom tvrd snijeg i manje se propada, a u slučaju da se opet nešto pokrene, sa lijeve strane je šuma u kojoj bi se sklonili. Nakon tri sata hoda od auta, na 1.600 mnv ispod velike stijene uređuju sklonište, zaštićeni od eventualnog udara lavine.
- Nakon prespavane noći budimo se u pet časova i počinjemo sa spremanjem doručka i topljenjem snijega za vodu. Jutro je veoma hladno – temperatura 14 stepeni ispod nule. U sedam sati krećemo i prtimo 350m do stijene visoke oko 450m. Tu planiramo smjer kretanja. Prvi cug od 40 metara idem ja, a naredni Dejan, i penje veoma rizičnih i opasnih 40 m. Predlažem mu da traži sigurniju rutu, što i čini. Odlično je vodio navezu i poslije sedam sati stižemo na vrh, prvenstveni smjer koji nazivamo „Deša” (kako je Dejanov nadimak), a sva je prilika da smo mi prvi koji to zimi uspijevamo. Gore, obasjani suncem doživljavamo spektakularan pogled. Odmaramo nekih pola sata i planiramo povratak – priča on. Prave veliku grešku što sa pola puta ka južnom Karanfilu, skreću lijevo niz strme kose i kuloar, gdje nailaze na veliku sniježnu strehu, koja pod njegovom težinom puca kao posječena, a on, uz muklu grmljavinu ogromnih sniježnih gromada propada nekih 10 m vičući: „Deša, drži me”, u čemu on uspijeva jer su bili vezani užetom.
-Od silnog adrenalina nijesam bio svjestan jesam li povrijeđen. Na sreću, prođoh bez povrede, i uz pomoć Dejanovu i cepina izađoh na greben. Počinje da se smrkava, a mi krećemo niz strmu kosu prema Ropojani, misleći da ćemo prepriječiti put i brže doći do procijepa, koji nas vodi u masiv prema Grebaji. Kada smo naišli na strmi kuloar od 90 m i spustili se čak na dva poteza po 30 metara niz uže, shvatili smo da to nije pravi put. Ali, pošto imamo alpinističku opremu mislimo snaći ćemo se. Potpuni mrak, a nalazimo se okruženi vertikalnim liticama od 150 do 200 m visine. Naniže je strmo sniježno polje, a na njegovom kraju ambis prema Ropojani. Shvatamo da smo upali u zamku – ističe Popović.
Nalaze se na 2.200 mnv, a temperatura vazduha je već 10 stepeni ispod nule. Vode više nemaju, ali to nije izazvalo paniku. Okolnost je veoma nezgodna –nemaju ni vreću za spavanje, te od 17.30, pa sve do 23 časa pokušavaju u tom strmom sniježnom terenu, okruženi liticama, da pronađu izlaz. Kad nisu imali više snage, odlučuju da traže mjesto gdje bi mogli napraviti sklonište. Gledajući razne emisije o preživljavanju, Popović je mislio da bi ga teška muka natjerala da pije svoj urin, ali te noći je kaže bio spreman i na to.
– Našli smo ledenice i sisali ih, što nas je okrijepilo. Snijeg nismo smjeli jesti, jer bi nam izašle afte na jeziku. Dok je Dejan, drhteći od zime, stajao kod oborenog četinara, sinula nam je ideja da sa njega cepinima otkinemo suve djelove, da bi pokušali da zapalimo vatru. Nađemo prikladno mjesto za sklonište, uredimo ga, od krušljivih stijena odlomimo dvije-tri ploče na koje naložimo vatru i našoj sreći nije bilo kraja. Od metalne čuturice isiječemo posudu u koju istopimo snijeg i dobijemo vodu – dočarava on.
U tom improvizovanom skloništu, ogrijani vatrom ispijaju „najljepše piće na svijetu” – vodu. Vatru održavaju štedeći drva. No, oko tri sata već osjećaju žestoku hladnoću u stopalima, izuvaju se, a onda astro folijom iz prve pomoći umotavaju noge i obuvaju gojzerice.
– Tokom noći pojeli smo nešto hrane što smo imali, Dejan je malo dremnuo, ali ne dugo, jer hladnoća nadvladava. Oko četiri sata više nismo imali šta da naložimo. Plan je bio, ako bude ekstremno hladno, da izađemo iz udubljenja i da se krećemo, što je jedini način da se održi tjelesna temperatura. Od četiri do pet časova je najhladnije, dok nam glava pada od sna tresemo se zagrljeni. U pet je neizdrživo, ustajemo i odlazimo u donju poziciju tog lošeg terena i u svitanje počinjemo sa alpinističkim penjanjem 50 m i jasnim ciljem da savladamo jedan nezgodan prevoj, s kog ćemo se lakše orijentisati. Dejan napokon izlazi na prevoj i vidi otvor kojim smo trebali prethodne noći da izađemo. Nakon 26 sati napokon dolazimo u kamp. Tu provodimo još jednu noć i četvrtog dana se vraćamo u civilizaciju. Od mnogih avantura ovu ćemo pamtiti cijelog života – zaključuje Popović.
N.V.